Feminizam, nacionalizam i modernizacija
Feminizam može biti nacionalni ili antinacionalni, odnosno hegemonski i kontrahegemonski u zavisnosti od toga da li pruža podšrku statusu kvo/dominantnim društvenim strujama ili im se protivi. Kroz istoriju (i u manjoj meri danas), feminizam je bio korišćen kao vektor modernizacije društva, odnosno postizanja određenih nacionalističkih ciljeva razvoja. U tom maniru se ponekad instrumentalizuje i danas, kada se koristi da bi se disciplinovale “manje razvijene” zajednice i populacije, dok istovremeno ta ista nacionalistička desnica feminizam sve više i više označava kao neprijatelja. Međutim, pitanje je kakve feminizme oni targetiraju, s obzirom da postoje i određeni feminizmi koji neretko uspešno sarađuju sa ovim strukturama. Tekst koji sledi je pregled upravo ovih preseka i sukoba.
13. septembra je u Velikoj Britaniji održan masovan protest pod nazivom “Unite the kingdom” (“Ujedinimo kraljevstvo”). Tokom njega je britanski fašista Tommy Robinson rekao: “Naše žene, naše ćerke se plaše da hodaju ulicama. Njihova bezbednost im je oduzeta. Zajednice se urušavaju zbog otvorenih granica i masovnih nekontrolisanih migracija.”
Slična retorika se već deceniju može čuti (u Velikoj Britaniji, ali i širom sveta) u vezi sa trans ženama. Ekstremna desnica pokušava da predstavi trans žene kao pretnju po bezbednost (cis) žena, po njihov telesni integritet, čime konstantno pravda pozive na ograničavanje prava trans žena – da bi se zaštitile “naše žene”.
“Naše žene” se svakako plaše da hodaju ulicama. Mizogino nasilje, dobacivanje, seksualno uznemiravanje… sve su ovo problemi sa kojima su se mnoge od nas suočile u našim životima. Naravno, pitanje je koga se to tačno plašimo. Većina nasilnika u Velikoj Britaniji su dobri stari engleski (cisrodni, heteroseksualni) momci, isto kao što su u Srbiji to takođe većinom muškarci koji nisu pripadnici nikakvih manjinskih grupa. Otkud onda taj fokus na migracije i na trans žene? I otkud to da je fašistima – koji su neretko antifeministički nastrojeni – odjednom stalo do nasilja i uznemiravanja žena na ulicama?
U ovakvim naporima se prave naizgled neobične koalicije. Neke feministkinje prihvataju priču o migrantu muškom nasilniku, o muslimanu kao nepopravljivo patrijarhalnoj figuri (koji ne može da se uklopi u feminističku evropsku civilizaciju), ili o trans ženi kao muškarcu koji se prerušava da bi napadao žene. One potom ove bitke vode u koaliciji sa ekstremnim desničarima – istim onima koji se takođe zalažu i za smanjivanje prava (cis, belih) žena, a od kojih bi mnogi (ako ne svi) sebe i otvoreno nazvali antifeministima_kinjama. Posie Parker, istaknuta pripadnica britanskog TERF pokreta i predsednica “Stranke žena” (Party of Women) je tako, na primer, 2019. godine izrazila pozitivno mišljenje o već pomenutom fašisti Tommy Robinsonu na emisiji Feminist Current.
Nije li ovo čudno? Kako to da feministkinje i fašisti mogu da se nađu na istoj strani nekih borbi; i kako to da fašisti, kada im to odgovara, uspevaju da se koriste naizgled feminističkom retorikom? Ove nacionalno-feminističke koalicije mogu delovati posebno strano u kontekstu Srbije, gde se na feministkinje neretko gleda kao na izdajnice nacije, strane plaćenice i antisrpkinje. Ipak, ovakve politike i savezništva nisu bez presedana.
Nacionalizam i feminizam imaju zajedničku činjenicu da su oba proizvod modernog društva. Sa razvojem kapitalizma, industrijalizacije i modernih institucija države, dolazi i do razvoja ideja o naciji kao temelju državnog suvereniteta (umesto, na primer, kralja ili sultana), kao i ideja o ženama kao potencijalno ravnopravnim učesnicama društva, koje ne bi trebale biti okovane za dom, kako je to neretko bio slučaj u predmodernim društvima. Obe ove ideologije su vodile duge bitke da budu prepoznate kao legitimne i da utiču na formiranje državne politike – sa manje ili više uspeha.
Nacionalizam je danas ideologija sa gotovo potpunom globalnom hegemonijom – uprkos kontra-tendencijama poput globalizacije, multikulturalizma ili razvoja međunarodnih institucija poput EU ili UN, on još uvek tu poziciju nije izgubio – a naizgled je, sa usponom desnih populista širom sveta prethodnih godina, sve više učvršćuje. Feminizam, sa druge strane, je ideologija koja je u nekim aspektima uspela: žene u većini zemalja danas imaju pravo na sopstveno vlasništvo, na razvod braka, na obrazovanje, pravo glasa, pravo da rade koji god posao žele (makar formalno) – dok istovremeno u mnogim drugim aspektima i dalje postoji teren na kojem se vode feminističke borbe.
Na tim terenima feminizam neretko dolazi u sukob sa ideologijama nacionalizma, koje danas nastoje da ograniče prava žena u tim domenima. Međutim, u onim borbama koje su (za sada makar, i u određenoj meri) osvojene, feminizam i nacionalizam su ponekad bivali i saveznici. Kao ideologije modernizacije, koje su se, u određenom smislu, suprotstavljale tradicionalnim strukturama moći u korist stvaranja novih društava, one nisu bile toliko čvrsto razdvojene kao što danas često jesu. U ovom tekstu ćemo iz nekih primera kulturnih i društvenih konteksta sagledati kako je to izgledalo (i kako izgleda danas) – i promisliti odnose kakve nacionalizam i feminizam mogu (i možda, kakve trebaju) da imaju.
Velika Britanija – obrazovanje, sufržetkinje i fašizam
Ujedinjeno Kraljevstvo je, kao mesto nastanka industrijskog društva, kapitalizma i drugih aspekata modernizacije, bila i jedno od prvih mesta nastanka pokreta za ženska prava. Mada će se feminizam dobrim delom razvijati i u Sjedinjenim državama, gde će sredinom 19. veka nastati iz abolicionističkog pokreta i imati nešto drugačiju putanju; dok će u kontinentalnoj Evropi feminizam dobrim delom biti isprepleten sa radničkim pokretom i idejama socijalizma; u Britaniji feminizam pre svega vuče korene iz miljea buržoaskih, urbanih i edukovanih žena.
Prve naznake ovakvog feminizma vidimo kod spisateljice i filozofkinje Mary Wollstonecraft – a pre svega u njenom najpoznatijem eseju “Odbrana prava žena” (A Vindication of the Rights of Woman). Ovaj tekst se često smatra početnom tačkom onoga što će se kasnije razviti u feminizam – a pogotovo u Velikoj Britaniji i ostatku anglosfere. Njegove ambicije su relativno skromne: Wollstonecraft pre svega argumentuje da devojčice i žene treba da imaju priliku da se obrazuju podjednako kao i dečaci, odnosno muškarci. Ona suštinski ne propituje ideju žene kao majke ili domaćice, već smatra upravo da bi kroz obrazovanje ona mogla da bude bolja majka i bolja domaćica. Ono što nas posebno interesuje jeste njena argumentacija da je ovaj pokret za jačanje prava žena u stvari dobar za državu i za naciju:
“Da bismo učinili žene istinski korisnim članovima društva, ja tvrdim, da one treba da budu povedene, time što će se njihovo razumevanje široko kultivisati, do toga da razviju racionalnu ljubav prema svojoj zemlji, zasnovanu na znanju, zbog toga što je očigledno, da smo mi slabo zainteresovane za ono što ne razumemo. A da bi ovo opšte znanje postalo dovoljno važno, ja sam nastojala da pokažem da privatne dužnosti nikada nisu u potpunosti ispunjene, sem kada razumevanje uvećava srce; te da je javna vrlina samo spoj privatnih vrlina.” (naglasak moj)
U narednim decenijama će druge (pre svega buržoaske) žene proširiti ideju da žene treba da budu obrazovane, a nastaviće i tradiciju povezivanja ovog oslobađanja žena sa idejom ojačavanja nacije i Britanskog carstva. Vrhunac ovakvog feminizma će u Velikoj Britaniji biti dostignut sa osnivanjem Ženske društvene i političke unije početkom 20. veka – okosnicom onoga što će postati poznato kao sufražetski pokret. Ove žene su se koristile taktikama direktne akcije i ometanja svakodnevnog života da bi primorale vlasti Velike Britanije da daju ženama pravo glasa.
Uprkos ovim vrlo konfrontacionim i anti-državnim taktikama, Unija će tokom Prvog svetskog rata zauzeti striktno patriotsku poziciju – svi sukobi sa vlastima su prestali, a njihove aktivnosti su usmerene ka podršci ratnom naporu. Čak je i njihov zvanični časopis Suffragette (“Sufražetkinja”) zamenjen eksplicitno patriotskim časopisom Britannia. Naravno, postojale su žene koje su se protivile ovom zaokretu i odvojile od glavne struje pokreta, ali su autokratska struktura i kult ličnosti predvodnica Unije iz Pankhurst familije bili dovoljni da izvrše uticaj na velik deo tadašnjeg feminističkog pokreta.
Iz njega je 1917. godine nastala i Ženska stranka – čije aktivnosti su bile usmerene ka javnom ponižavanju prigovarača savesti, mobilisanju žena za podršku ratnim naporima, razbijanju sindikata i borbi protiv komunizma. Ova stranka je takođe bila čvrsto pro-imperijalna – Christabel Pankhurst je o njoj izjavila: “Ženska stranka se zalaže pre svega za odbranu naših granica, potom za reforme [u smeru prava žena] unutar naših granica, da bi život bio vredan življenja i borbe za njega.” Dakle, odbrana granica Britanskog carstva je bila na prvom mestu – a tek potom borba za ženska prava.
Ovakav zaokret ka otvoreno nacionalističkom tonu jeste doneo feminističkom pokretu simpatije mnogih iz britanskog političkog establišmenta. Pitanje je da li im je njihov britanski patriotizam ili su im njihove predratne terorističke taktike osvojile pravo glasa (ili je ovo bila posledica nekih sasvim drugih procesa) – ali u svakom slučaju, nakon osvojenog prava glasa, Ženska partija neće poživeti još dugo, te će se ugasiti 1919. godine.
Međutim, iako njihov uticaj i značaj nikad neće dostići vrhunac koji su imale tokom trajanja Ženske društvene i političke unije, mnoge od vodećih sufražetkinja će nastaviti svoj politički rad. Mada će se osobe poput Emeline Pankhurst zadovoljiti svojom novostečenom pozicijom kao respektabilnim članicama društva i orijentisati pre svega ka “mainstream” konzervativnoj politici (druge, koje su se većinski već odvojile od pokreta ranije, će nastaviti kao radničke i laburističke aktivistkinje), neke od njih, poput Mary Richardson, Nore Elam i Mary Sophie Allen će napraviti sintezu svog predratnog terorizma i svog ratnog patriotizma – i priključiti se Britanskom savezu fašista.
Iako je nama danas apsurdno da fašisti u svoje redove primaju feministkinje, vredi imati na umu da je fašizam, u svojim počecima, bio mnogo više sinkretičan pokret nego što će kasnije postati. Mnogi od njegovih ranih ličnosti (uključujući ne samo Mussolinija u Italiji, već i Oswalda Mosleya u Britaniji) su bili bivši socijalisti, sindikalisti, radikalni ateisti, moderni umetnici i mnogi drugi buntovnici. Štaviše, i sam manifest napisan za prvu fašističku organizaciju u Italiji je zahtevao univerzalno pravo glasa – uključujući i za žene. Međutim, ono što jeste obeležilo fašizam od samog početka jeste bila njegova apsolutna lojalnost ka naciji, rigidna hijerarhija, militarizacija i ljubav prema vojsci i ratovanju, kao i borba protiv internacionalističkog socijalizma. Ovo ga je vremenom dovelo do saveza sa tradicionalnim strukturama moći – poput Katoličke crkve u Italiji ili pruskih oficira u Nemačkoj – i do čistki “levih krila” ovih partija. U većini fašističkih stranaka je to značilo i zaokret ka nedvosmisleno patrijarhalnim i tradicionalnim rodnim ulogama, gde ženama nije bilo mesto u javnom životu (mada je Mussolini ipak omogućio ženama da biraju i budu birane po svom dolasku na vlast – iako u nešto ograničenom kapacitetu).
Ipak, onim ženama kojima je “odbrana naših granica” uvek bila iznad “reformi unutar naših granica”, ovakvi kompromisi su mogli biti prihvaćeni. Senke ovih sufražetskih fašistkinja danas padaju ne samo na sve Margaret Thatcherke, Marine Le Pene i Milice Đurđević Stamenkovske – već i na one feministkinje spremne da podrže ekstremnu desnicu u svojoj borbi protiv izbeglica, trans žena ili drugih pojedinačnih pitanja koja stavljaju u drugi plan sva njihova feministička ubeđenja.
Kina – reforma, revolucija i represija
Na sasvim drugoj strani sveta, sa druge strane odnosa moći u sistemu Britanske Imperije, ali u sličnom vremenskom periodu (kraj 19. i početak 20. veka), imamo rađanje ranog kineskog feminizma. Usled rastuće eksploatacije od strane evropskih carstava, kao i unutrašnje slabosti i sve većeg siromaštva u poznom Qing carstvu, mnogi u Kini su počeli da preispituju tradicionalne društvene odnose. Jednim delom upijajući zapadne ideje modernizacije i odbacujući konfučijansku tradiciju, drugim delom praveći sinteze između konfučijanstva i zapadnih ideja, a trećim delom odbacujući ideje modernizacije i učvršćujući se u tradicionalnim strukturama (ali i sve moguće između ta tri ekstrema), ovo je bio period velikih promišljanja za kineske filozofe_kinje, aktiviste_kinje i državne službenike_ce. Međutim, ono što su gotovo sve ove struje imale zajedničko jeste bila narastajuća svest o kineskom nacionalizmu, odnosno o tome kako Kinezi_skinje treba da se organizuju tako da to bude najbolje po interese kineske države i civilizacije.
Jedan od aspekata društva koji je bio propitivan u ovom talasu jesu bile i tradicionalne rodne uloge, odnosno položaj žena. Pod uticajem zapadnih prosvetiteljskih ideja – ali i kroz reinterpretaciju konfučijanskih klasika – muškarci koji su zagovarali reformu Qing carstva su se počeli zalagati za promenjenu ulogu žena u društvu. Prvi glasovi u ovom smeru su poticali od Liang Qichaoa i Kang Youweia, dvojice najuticajnjih reformatora sa kraja 19. veka. Dok je Kang Youwei imao radikalnijih tendencija, zagovarajući se čak i za ukidanje porodice kao takve i potpuno nezavistan život muškaraca i žena u utopijskoj kolektivističkoj zajednici bez privatnog vlasništva, Liang Qichao, koji će imati nešto više uticaja na političku misao ranog 20. veka u Kini, je bio umereniji.
On je smatrao da bi žene, kao majke nacije morale da budu obrazovane – ali i da bi trebale biti oslobođene restriktivnih praksi poput vezivanja stopala, te da bi njihov ulazak u radnu snagu doprineo izgradnji kineske države. Njegova retorika za poboljšanje prava žena je od samog početka imala jasnu nacionalnu misiju; da bi se nacija mogla oporaviti i modernizovati, žene su morale uzeti aktivno učešće u ovim procesima:
“Postoje dva glavna dela u upravljanju svetskim poslovima. Kao prvo, zavesti red u srcima ljudi, a kao drugo, naučiti ih veštinama. Oba počinju sa ženama. Obrazovanje žena, stoga, jeste ključno za prosperitet nacije.
[…]
Stoga, mi vidimo da u nacijama poput SAD-a, visokoobrazovana ženska populacija doprinosi moći nacije. Nacije poput Velike Britanije, Francuske, Nemačke ili Japana imaju mnogo manje uspeha, što je u skladu sa njihovom relativno neobrazovanom ženskom populacijom. Nacije koje ne obrazuju svoje žene imaju slab intelektualni razvoj. Indija, bliskoistočne nacije i Turska su primeri ovoga.”
U njegovoj filozofiji (slično onome što možemo videti kod Mary Wollstonecraft) su žene trebale da budu obrazovane da bi bile ne samo majke za svoju decu i supruge za svoje muževe, već i da bi bile odgajivačice nacije. Ova retorika se još jasnije mogla pronaći i kod Jin Songcena, koji je bio jedan od prominentnijih ranih zagovarača prava žena, u njegovom manifestu “Žensko zvono” (Nüjie Zhong 女界鐘) u kojem zalaže za ravnopravnost muškaraca i žena:
“Žene su majke građana. Nema sumnje da, ukoliko želimo da uspostavimo novu Kinu, nam je potrebna nova vrsta žene. Ukoliko želimo da učinimo Kinu snažnom, moramo prvo da osnažimo žene. Da bismo civilizovali Kinu, moramo prvo civilizovati žene. Spasenje Kine će doći sa spasenjem njenih žena.”
Sa porastom nacionalističkog i revolucionarnog pokreta, međutim, žene su počele da postaju viđene sve više i kao građanke koje vrede same po sebi, a ne samo kao odgajivačice građana, te da uzimaju sve više učešća u borbi za demokratiju i oslobođenje Kine od strane kontrole. Početkom 20. veka se javlja sve više ženskih (nacionalističkih) časopisa, kao i žena revolucionarki poput Qui Jin, Chen Xiefen, Lü Bicheng, He Zhen ili Tang Qunying. Ono što je važno je i da su neke od njih poput Chen Xiefen ili He Zhen (koja je, kao anarhistkinja, odbacivala nacionalizam uopšte) počele da govore o važnosti feminizma i izvan nacionalističkog diskursa, smatrajući da žene treba da imaju prava nezavisno od toga da li će to “pomoći naciji” ili ne. One su se stoga bavile i pitanjima koja nisu bila toliko zastupljena ranije, poput radnih prava žena, prava na nezavisnost od muža, učešće u politici i drugim pitanjima koja se nisu striktno uklapala u diskurs o ženi građanki kod muških nacionalnih feminista.
Ipak, u situaciji revolucionarnih previranja i gotovo perpetualnog građanskog rata (i kasnijeg rata sa Japanom) koji će zahvatiti Kinu od Revolucije 1911. godine do pobede komunista 1949. godine, pitanja nacionalizma i modernizacije su nastavila da dominiraju, a ženski pokret kao snaga nezavisna od glavnih tokova političke misli nikad nije u potpunosti zaživeo u Kini. Ovo je važilo i za Komunističku partiju čiji vođa, Mao Zedong, je svojom čuvenom izjavom: “Žene održavaju pola nebesa” jasno stavio do znanja da je komunizam na strani rodne ravnopravnosti. Ipak, ovaj pokret je bio dominiran muškarcima, a pitanja ženskih prava i organizovanja radnica u fabrikama su uvek bila sekundarna drugim razmatranjima.
U periodu komunističke vlasti je ravnopravnost žena sa muškarcima nastavila da bude deo agende nacionalnog oslobođenja od zapadnog imperijalizma, što je ostalo kao vidljiv deo retorike i ikonografije maoizma. Posteri sa ženama koje drže puške, seljankama koje obrađuju zemlju i radnicama koje rade za izgradnju nacije su bili sveprisutni. Jedan od najvažnijih kineskih baleta stvorenih u maoističkom periodu (adaptiranog iz ranijeg filma sa istim naslovom) – “Crveni odred žena” – prikazuje upravo ovu sliku žene kao nacionalne osloboditeljke kroz priču o ženskom odredu komunističkih partizana iz Drugog svetskog rata. Mada učešće žena partizanki u pokretu otpora uopšte nije bilo toliko veliko (za razliku od Jugoslavije, o čemu će više reči biti kasnije), ovi prikazi su bili od velike propagandne važnosti za mobilizaciju žena u izgradnji socijalističke domovine.
Nakon Maove smrti i od početka kapitalističkih i liberalizujućih reformi krajem 70-tih godina, ova nacionalno-feministička retorika je polako zaboravljena. Tehnokratija i ekonomski rast su zamenili revolucionarne ideale. Međutim, ona se ipak i dalje javlja s vremena na vreme – u pravdanju represivnih politika prema manjinskoj, muslimanskoj populaciji Ujgura_ki, kineske vlasti će vrlo rado instrumentalizovati feminističku retoriku. U isto vreme trenutna vlada Xi Jinpinga gasi feminističke nevladine organizacije i hapsi feminističke aktivistkinje, uz izgovor da su one navodni agenti stranog uticaja i da urušavaju razvoj kineske nacije. Kineski nacionalni preporod, ovaj put, ipak nema mesta za feminizam.
Izrael – kolonizacija sa ženskim licem
Postoje brojne studije slučajeva koje bismo mogle sagledati u perspektivi preseka (i tenzija) feminizma i nacionalizma. Turska kao novorođena feministička nacija pod Ataturkom, komunistički feminizam Sovjetskog Saveza u ratu i revoluciji, ili Egipat Gamal Abdel Nassera i njegov konflikt sa Islamskim bratstvom koji se često vodio preko retorike ženskog oslobođenja – ovo su sve potencijalno važni i zanimljivi primeri. Ipak, naš ograničen prostor ćemo ovaj put iskoristiti da se pozabavimo zemljom sa možda najživljom tradicijom nacionalnog feminizma – Izraelom. Konstruisanje Palestinaca kao nepopravljivo patrijarhalnih, muških nasilnika koji svoje žene stavljaju pod potpunu kontrolu, jeste važan deo izraelskog opravdavanja kontinuirane okupacije palestinske teritorije, odnosno ubijanja i represije nad palestinskim stanovništvom (koje pogađa žene podjednako koliko i muškarce od kojih ih navodno treba “osloboditi”).
S obzirom na istorijski trenutak aktivnog genocida koji Izrael sprovodi u Gazi, a oko kojeg se ova retorika često može čuti, moglo bi biti značajno osvrnuti se na razvoj i odnose cionizma (izraelskog kolonijalnog nacionalizma) i feminizma. Ono što je zanimljivo u kontekstu prethodne dve zemlje koje smo sagledale, jeste činjenica da je cionizam, sa jedne strane, bio evropski kolonijalistički projekat, u jednom trenutku čvrsto povezan sa Britanskim carstvom, te je neretko vezivao sebe za “civilizujući” projekat zapadnog kolonijalizma; dok je sa druge strane takođe bio i svojevrstan pokret nacionalnog oslobođenja jedne od najmarginalizovanijih grupa u Evropi, te je, poput kineskog nacionalizma, sebe neretko vezivao i za levičarske ideje radničkih prava, demokratije i ravnopravnosti.
Cionizam je u svakom slučaju – makar u verziji Theodora Herzla, koja je postala dominantna – predstavljao jednu modernizujuću viziju. Jevreji_ke treba da konačno izađu iz svojih getoa i naprave modernu, nezavisnu nacionalnu domovinu u Palestini – gde će napokon moći da budu slobodni ne samo od antisemitskog nasilja, već će i imati prostora da se kulturno razvijaju kao savremena nacija. Za Herzla je ovo podrazumevalo i uključivanje žena u politički život – međutim, cionistkinje će, suprotno savremenim tvrdnjama izraelskih nacionalističkih feminstkinja, još neko vreme morati da se bore za ravnopravno učešće u političkom životu u cionističkom pokretu.
Ova vizija moderne nacionalne utopije koja tek treba da bude izgrađena je bila svojevrsno prazno platno na koje su različite grupe mogle da projektuju svoje perspektive. Zapadni, asimilovani Jevreji_ke, poput Herzla, su videli Eretz Yisrael vrlo otvoreno kao liberalno-civilizujući kolonijalni projekat – poput Britanskog carstva, evropski Jevreji_ke će doći u Palestinu sa ciljem da šire slavnu evropsku civilizaciju tamo gde danas postoji samo osmansko varvarstvo. Neke žene su bile privučene ovom vizijom – poput britanskih žena 19. veka koje su bivale pozvane u kolonijalne avanture da “feminizuju” imperijalizam i šire civilizaciju među varvarskom divljinom – dok bi na taj način istovremeno bežale od patrijarhalnih obaveza kod kuće – brojne Jevrejke su otišle u Palestinu iz sličnih pobuda.
Sa druge strane, Jevreji_ke iz Istočne Evrope, koji su dobrim delom bili neasimilovani, pod konstantnom pretnjom nasilja i većinski živeli u siromaštvu – i koji su, stoga, neretko uzimali vrlo aktivno učešće u radničkom pokretu – su buduću jevrejsku domovinu videli nešto drugačije. Oni su želeli da buduća zemlja bude socijalistička, mesto kolektivnog vlasništva i udruženog rada, te su u Palestini formirali utopijske socijalističke zajednice poznate kao kibbutzim, sindikalnu federaciju poznatu kao Histadrut, kao i socijalističku-feminističku organizaciju Moetzet Hapoalot. Međutim, oni su, uprkos svom socijalizmu, takođe bili čvrsti nacionalisti_kinje – ni u jednoj od ovih institucija buduće socijalističke utopije nisu bili dobrodošli arapski Palestinci_ke. Sa zemlje koju su kupovali za svoje utopijske zajednice, socijalistički cionisti_kinje bi proterivali arapsko stanovništvo koje je tu zemlju obrađivalo, primoravajući ih da se odatle isele u potrazi za poslom drugde. Dok su se socijalističke feministkinje iz Moetzet Hapoalota borile za ravnopravnost Jevrejki u budućoj socijalističkoj državi, one su istovremeno pretpostavljale da Palestinke prosto neće biti deo te zajednice.
Ova dva kampa će narednih decenija dominirati cionističkim pokretom i izrodiće dve glavne struje cionističkog feminizma. Liberalne i socijalistčke žene koje su se naselile u Palestini su se godinama borile za pravo glasa u jevrejskim institucijama (iz kojih će se kasnije razviti državne institucije Izraela) – osvojivši ga 1927. godine, uprkos protivljenju religijskih i revizionističkih (ekstremno desnih) struja u cionističkom pokretu. Mada su žene od 1948. godine načelno tretirane kao ravnopravne građanke, Palestinci_ke u Izraelu će biti podložni vojnoj okupaciji koja je u praksi aktivno ometala njihovo političko učešće, kao i njihove svakodnevne živote – sve do 1968. godine kada je vojna uprava u Izraelu zvanično prestala (istovremeno kada je vojna okupacija Zapadne Obale i Gaze otpočela).
Zbog političke saradnje sa religijskim strankama, određeni domeni svakodnevnog života – poput braka i razvoda – su od nastanka Izraela kao države prepušteni isključivo verskim vlastima, koje u mnogočemu ograničavaju ne samo prava žena i do danas, već i sprečavaju postojanje međuverskih i istopolnih brakova; što je prilična sramota za izraelske vlasti koje žele sebe da predstave kao feminističke i moderne.
Ipak, uz dominaciju socijalističkih i liberalnih struja tokom većine 20. veka u Izraelu, feministkinje su većinski sarađivale sa nacionalnim vlastima, institucionalizujući svoje projekte podrške ženama i učestvujući u izgradnji nacionalne države. Moderna, socijalistička/liberalna slika Izraela je, međutim, skrivala dublju realnost patrijarhalne muške dominacije i marginalizacije žena, ne samo u politici nego i u društvu uopšte, u korist muškarca ratnika – realnost koja se tek od 80-tih polako počela propitivati od strane određenih feministkinja.
Ono što je dovelo do radikalne promene u ovom statusu kvo jeste bila Prva Intifada u Palestini. Ovo je bio masovan nenasilan pokret Palestinaca_ki protiv izraelske okupacije koji je počeo krajem 1987. godine, u kojem su Palestinci_ke organizovali masovne štrajkove, bojkote, proteste i druge akcije nesaradnje sa okupacionim vlastima. U organizovanju Prve Intifade su, za razliku od dotadašnjih palestinskih političkih pokreta, velikim delom dominirale žene. Taj događaj je doveo do prekretnice ne samo u palestinskom feminizmu, već i u izraelskom – gde su grupe poput Žena u crnom organizovale masovne akcije solidarnosti sa palestinskim pobunjenicama_ima i povezivale se preko etničkih/religijskih granica.
Ovde se, po prvi put ozbiljno, rađa kontrahegemonski feminizam u Izraelu, koji je spreman da preispita same temelje društva u kojem se našao. Dok su ovakvi pokreti već dugo bili glavna struja u Sjedinjenim Državama, gde je feministički pokret drugog talasa dobrim delom nastao iz borbe protiv Rata u Vijetnamu i protiv rasizma, a samim time i protiv američkog nacionalizma; ili u Zapadnoj Evropi, gde su ljudi poput Petre Kelly svoj aktivizam kalile ne samo u feminističkom, već i u pokretima za razoružanje, u Izraelu se ovakva struja razvija relativno kasno. Njen uticaj je donekle opao u kasnijim godinama, kako su tenzije sa Palestincima_kama eskalirale, a desnica politički dominirala izraelskim vladama. Ipak, feminističke grupe su i dalje među glavnim akterima u borbi protiv okupacije i cionizma u Izraelu i danas; a njihov uticaj je odjeknuo i širom sveta – između ostalog i kod nas.
Srbija i Jugoslavija – od sestara i drugarica do kurvi i autošovinistkinja
Srbija je u svom procesu oslobađanja od Osmanskog carstva, nastojala da se otarasi svoje “orijentalne” prošlosti i rapidno modernizuje po uzoru na ostale evropske zemlje. Uzore je pronalazila velikim delom u Austrougarskoj i Pruskoj (odnosno, kasnije, Nemačkoj), ali i Rusiji, Francuskoj i Velikoj Britaniji.
Ovo nisu uvek bili procesi koje bismo mi danas shvatili kao “progresivne”. Po uzoru na zakonodavstvo ovih zemalja, Srbija na primer kriminalizuje homoseksualnost (koje je u Osmanskom carstvu dekriminalizovano 1858. godine), uvodi zakone koji ograničavaju prava Jevreja_ki i Roma_kinja, suprotno relativno egalitarnim odnosima između ovih naroda i Srba_kinja pre uvođenja ovih reformi.
Glavni uvoz iz evropske riznice ideja 19. veka jeste bio nacionalizam, koji je prožimao gotovo svaki aspekt srpskog društva, od političkih struja socijalizma i liberalizma, preko kulture i umetnosti do obrazovanja i svih drugih pitanja. Primarni cilj je bilo potpuno oslobođenje od Osmanskog carstva – prvo kroz dobijanje potpune nezavisnosti Srbije, a potom kroz širenje teritorije Srbije na druge oblasti naseljene južnoslovenskim narodima pod vlašću Osmanskog i Austrougarskog carstva. Ova nacionalna mobilizacija je zahvatala i žene koje, uprkos tome što su mnoge od njih učestvovale u nacionalnom pokretu kao “sestre Srpkinje”, ipak nisu u okviru ovog pokreta zavređivale jednaka prava.
Ovo se donekle menja 70-tih godina 19. veka, kada se “žensko pitanje” polako počinje uvoditi u javni diskurs, pre svega kroz pitanje ženskog obrazovanja. Mada je jedan od prvih i možda najglasnijih zagovornika ženskog obrazovanja i ženskih prava uopšte, socijalista Svetozar Marković, bio suštinski internacionalistički nastrojen, druge ličnosti koje su se javljale u ovom periodu su svoje argumente za jednakost crpele iz nacionalističkih argumenata.
Jedna od “prvih srpskih feministkinja”, kako je često nazivaju, koja je pored toga bila i jedna od prvih Srpkinja koje su završile fakultet, Draga Dimitrijević-Dejanović, je oslobođenje žena videla na sledeći način:
“Učimo se umno i telesno raditi, jer kada dođe vreme, ono odsudno po nas, zapitaće nas srpstvo: A šta ste vi žene uradile za napredak naroda svog?” (naglasak moj)
Druge žene su bile i eksplicitnije u ovoj argumentaciji, poput upravnice novosadske više ženske škole i književnice Mileve Simić, koja je za svrhu ženskog obrazovanja rekla: “Žena nema posla u opštini ni po svetu, to je muško; njojzi je kuća svet. […] Cilj je vaspitanju, u obrazovanju dobrih domaćica i dobrih majaka.” U ovoj retorici se jasno vidi odjek feminizma Mary Wollstonecraft ali i ljudi poput Jin Songcena – žene su i dalje majke, ali sada imaju da budu majke nacije, koja mora biti obrazovana i moderna.
U narednim decenijama će se osnivati različita ženska udruženja, međutim, ona će pre svega biti humanitarne orijentacije, poput Ženskog društva ili Kola srpskih sestara – zadržavajući sve vreme i patriotsku notu. Tek nakon Prvog svetskog rata dolazi do nastanka ozbiljnijih feminističkih organizacija koje će zalagati za jednaka prava žena i u političkoj sferi. Socijalističke žene su do tada bile one koje su jasnije agitovale za radna i politička prava žena, ali u okviru širih, rodno mešovitih grupa.
U Kraljevini SHS se posle rata formirao Narodni ženski savez Srpkinja, Hrvatica i Slovenki, koji je okupljao sva ova, pre svega humanitarna i nacionalna ženska udruženja, pod jedinstvenom nacionalnom platformom:
“Rad na narodnom jedinstvu; rad na izjednačenju žene sa muškarcem u privatnom i javnom pravu, na zaštiti ženske radne snage s obzirom na njen prirodni poziv majke; ostvarenje principa za jednak rad, jednaka zvanja i jednake nagrade; rad na zaštiti dece i omladine, za jednako vaspitanje muške i ženske dece u školi i u kući; borba za jednak moral za žene i muškarce, kao i borbu protiv alkoholizma i prostitucije.”
Tek jedan deo ženskih organizacija se izdvojio iz ovog saveza zbog svoje eksplicitno feminističke platforme i radio na širem ostvarenju prava žena, izvan samo nacionalnog konteksta i rodnih uloga majčinstva. Međutim, tokom čitavog postojanja Kraljevine Jugoslavije, prava žena su ostala na niskom nivou. Za razliku od modernizacijskih koalicija drugde, u Srbiji i Jugoslaviji nikada nije došlo do razvoja čvrstog saveza između feminizma i zvaničnog nacionalizma i usvajanja ženskih prava kao državnog programa. Pitanje je zbog čega se to nije dogodilo – moguće je da je tome doprinela dominacija Radikalne stranke u srpskoj i jugoslovenskoj politici, čiji nacionalizam je bio većinski anti-modernizacijski i konzervativno nastrojen, vremenom se razvijajući i u jednu suštinski proto-fašističku struju tokom 30-tih godina.
Ipak, tokom Drugog svetskog rata, u antifašističkoj borbi dolazi do velikog pomaka u smeru nacionalno-feminističke sinteze. U skladu sa svojom dosadašnjom politikom zalaganja za žensko oslobođenje, Komunistička partija Jugoslavije formira Antifašistički front žena – grupu koja treba da nastoji da organizuje žene u borbi za nacionalno oslobođenje od stranih okupatora.
Mada mnogi danas vide komunizam kao suprotstavljen nacionalizmu (i on to u svojoj izvornoj formi i jeste bio), tokom Drugog svetskog rata pogotovo, se KPJ prvenstveno koristila jezikom i retorikom nacionalnog oslobođenja da bi mobilisala mase u partizanski pokret, pre nego retorikom oslobođenja radničke klase; na sličan način na koji su to Maovi komunisti činili u borbi protiv Japana.
U Narodnooslobodilačkom pokretu žene po prvi put sa muškarcima u Jugoslaviji jasno učestvuju kao ravnopravni politički subjekti, te se njihovo prisustvo u novonastajućim institucijama na oslobođenim teritorijama suštinski ne dovodi u pitanje. Ovo je politika koja će se nastaviti nakon kraja rata, gde će, u novoj Jugoslaviji, žene imati pravo da učestvuju u političkom i društvenom životu ravnopravno sa muškarcima. AFŽ nastavlja sa svojim aktivnostima i u godinama posle rata, učestvujući u ponovnoj izgradnji nacije, pre svega kroz obrazovanje i osvešćivanje žena, te njihovo uključivanje u političke i ekonomske tokove.
Ovo će trajati do 1953. godine, kada AFŽ biva “samoukinut” pod pritiskom drugova iz Partije, da bi se iz njega formirao manje politički Savez ženskih društava. Ovde kulminira integracija feminizma i nacionalne države, koja će nastaviti da bude status kvo u narednim decenijama postojanja socijalističke Jugoslavije. U SFRJ će prava žena biti na relativno visokom nivou, ali je zaustavljena svaka feministička organizacija nezavisna od države, te su neretko izostajali kritički glasovi koji su mogli da se usprotive različitim patrijarhalnim tendencijama u organizovanju jugoslovenskog društva.
Ipak, na početku kraja ove države, javljaju se polako i feministički glasovi kritični prema zvaničnim državnim politikama – ono što ja u ovom tekstu nazivam “kontrahegemonskim feminizmom”.
Kontrahegemonski feminizam – Kvir, antimilitaristkinje i ekofeministkinje
Krajem 80-tih i početkom 90-tih dolazi do raspadanja Jugoslavije i uspona drugačije vrste nacionalizma – jednog koji je isključiv prema drugim nacionalnim grupama, koji je ratoboran, konzervativan i koji će ubrzo dovesti do najgorih ratnih sukoba u Evropi od Drugog svetskog rata. Feministkinje koje su se od konferencije Drug-ca žena 1978. godine povezivale i organizovale izvan komunističkih državnih struktura – i u određenoj tenziji sa njima – su sa novim politikama patrijarhalnog nacionalizma 90-tih bile u otvorenom sukobu.
Vrednosti koje je međunarodni feministički pokret razvijao od početka takozvanog “drugog talasa feminizma” su vrednosti koje nisu mogle biti lako integrisane u strukture nacionalnih država. U Americi su počeci ovog feminističkog pokreta upravo bili u antiratnom pokretu; i on je tokom narednih godina poprimio kritiku institucija poput vojske, rasizma i rata upravo kao institucija patrijarhata. Umesto da feministički zahtevi budu integracija u vrhovno nacionalne institucije kao što su vojska, policija ili vlast, feminizam ih je počeo u potpunosti odbacivati, kritikujući same temelje nacionalnih država kao takvih.
Mada su ovakve tendencije u nekim feminizmima uvek postojale – kod anarhističkih feministkinja poput Emme Goldman ili He Zhen, kao i nekih socijalističkih feministkinja poput Rose Luxemburg – one nikada nisu uspele predominirati nad strujama koje su feminizam videle kao projekat modernizacije nacije i integrisanja žena u nju.
Od perioda drugog talasa dolazi i do propitivanja procesa modernizacije kao takvog. Nakon razaranja Drugog svetskog rata i konstantnog straha od nuklearne apokalipse, kao i sve veće svesti o ekološkom uništenju koje moderna kapitalistička industrija donosi, dolazi i do razvoja ekofeminizma, koji koncipira oslobođenje žena izvan klasičnih, prosvetiteljskih ideja.
Tada takođe počinju i prve naznake preispitivanja binarnog roda i seksualnosti. Mada je drugi talas ostao zapamćen po radikalnim feministkinjama koje se danas protive trans pokretu i brane biološki esencijalizam, upravo je iz propitivanja lezbejskih feministkinja i drugih LGBT+ osoba koje su bile uključene u ove pokrete (ili makar, imale interakcije sa njime na periferiji) proizašla ideja da je u redu imati odnose izvan monogamnog, heteroseksualnog braka, i da je u redu imati egzistenciju izvan samo muške ili ženske. Ovakva propitivanja su u direktnom sukobu sa ranijim feminističkim idejama žena kao majka nacije – u novoj paradigmi žene ne samo da ne moraju da budu majke, nego ne moraju da budu ni žene.
Ovo su struje koje nacionalizam većinski ne uspeva da inkorporira. Nacionalnoj državi je potrebna ratna mašinerija ili industrija koja uništava prirodu ali pospešuje ekonomski razvoj; potrebna joj je reprodukcija nacije kroz heteroseksualne nuklearne porodice; i potrebne su joj stabilne kategorije etničke pripadnosti naciji, kategorije koje anti-rasistički feminizmi propituju i dekonstruišu.
Upravo je taj feminizam onaj koji je nama ostao u nasleđu. Iako je nakon 5. oktobra opet došlo do određene sinteze nacionalne modernizacije (ovaj put u obliku evropskih integracija) i feminizma, pacifistički, ekološki i kvir feminizam koji je otvoren 90-tih nas nikada nije napustio. To je upravo onaj feminizam koji preziru nacionalisti kojima su najveći neprijatelji Žene u Crnom (bile one u Srbiji ili u Izraelu); feminizam kakav napadaju britanski fašisti, koji istovremeno mogu da sarađuju sa “radikalnim feministkinjama” koje ne propituju rod i beli, engleski karakter britanske nacije; feminizam kakav u Izraelu protestuje protiv aparthejda i poziva na dezerterstvo u IDF-u, dok izraelska država razara Gazu u ime cionističkog “ženskog oslobođenja” Palestinki; to je feminizam koji je i u svojim umerenijim formama sve više nepoželjan u Kini pod konzervativnom vladom Xi Jinpinga, koja hapsi i zatvara feminističke aktivistkinje, podjednako koliko i zatvara Ujgurke u radne logore da bi ih “oslobodio” patrijarhalnog islama.
To je onaj feminizam koji mi moramo kultivisati danas, svesne da, koliko god da je nacionalna država u određenim istorijskim trenucima našim prethodnicama mogla delovati kao saveznik, ona to nama danas ne može biti. Ne ukoliko želimo da radimo na istinskom i potpunom oslobođenju za sve.
“Nisam shvatala koliko je snažan sentiment ljudi u Kini prema državi/naciji (guojia) dok nisam upoznala feminističke koleginice sa zapada, poput tebe Susie, u grupi [Prevodilački susret Istoka i Zapada]. Tvoja konstantna kritika tvoje vlade i njenih politika kao rodno-diskriminatornih ili rodno-slepih me je uvek šokirala. Ja sam bila odgajana da verujem da ja nikada, ikada, ne bih trebala sumnjati u sposobnost moje države da predstavlja moje najbolje interese u svakom smislu, sve dok se nisam susrela sa feminističkim teorijama koje preispituju postojeće političke i ekonomske institucije kao nešto što predstavlja interese muškaraca u društvu. Postala sam ubeđena da u istoriji do sada nije postojala nijedna država koja je bila napravljena za žene i od strane žena, pa sam počela da cenim hrabrost i poprimam uvide zapadnih feministkinja u vezi odnosa između države i žena – da “Žene nemaju naciju, žene pripadaju svetu.” – Ge Youli, kineska feministkinja; citat preuzet iz knjige “Chinese Women Organizing: Cadres, Feminists, Muslims, Queers” iz 2001. godine.
Izvori
Enemy Feminisms, Sophie Lewis
Late Qing Feminist Discourse and Nationalism, Lianfen Yang
The hidden history of feminism and women’s movements in China: An Analysis of Advocates, Debates, and Strategies, Shen Yifei
Some of my best enemies are feminists: on Zionist feminism, Sophie Lewis
Politics in the Yishuv and Israel, Sylvie Fogiel-Bijaoui
Zionism: A Pariarchal-Colonial Nexus, Tikva Honig-Parnass
Počeci feminizma u Srbiji i Vojvodini, Ljubica Marković
Draga Dimitrijević-Dejanović – prva srpska feministkinja, Ana Stjelja
Nekoliko osnovnih podataka o Ženskom pokretu u Jugoslaviji između dva rata, Neda Božinović
Drugi svetski rat i posleratno doba, Neda Božinović