Zašto transfobija treba mene da se tiče?
Večito pitanje koje se postavlja trans aktivistima_kinjama i našim saveznicima_ama – Ako trans ljudi (navodno) čine manje od 1% populacije, zbog čega toliki društveni pokreti troše energiju na trans prava? Zašto se feminističke grupe ili velike levičarske internacionale raspadaju oko ovog pitanja, koje je – sem ako si neko ko je direktno pogođen time – (opet, navodno) potpuno marginalno?
Naravno, nas kao trans ljude to svakako pogađa, te mi nemamo previše izbora u vezi sa time da li ćemo da se bavimo našim oslobođenjem ili ne. Međutim, pitanje možda jeste interesantno za nešto dublje promišljanje. Zbog čega velik broj ljudi koji nije trans odlučuje da stane čvrsto na našu stranu i smatra ovo pitanje važnim? Štaviše, zbog čega ogromni desničarski, antirodni pokreti, biraju da stave borbu protiv našeg postojanja u centar svog delovanja, ukoliko smo mi samo neka izuzetno mala manjina u društvu? Da vam malo “spoil-ujem” (jedan od) odgovor(a): naše postojanje postavlja velike filozofske poteškoće patrijarhalnom i autoritarnom društvu. Ukoliko neko može da se – na primer – “rodi kao žena, pa postane muškarac”, kako možeš i dalje tvrditi da su žene biološki predodređene za kuhinju, brigu o deci i poslove čistačica, sekretarica, vaspitačica i medicinskih sestara? Prepustiti svakoj osobi pravo na rodno i telesno samoodređenje zadire u same temelje brojnih sistema kontrole koji prožimaju naše društvo – to predstavlja izraz principa slobode i ravnopravnosti koji idu protiv brojnih hijerarhija moći.
Ispod je kratak pregled načina na koji se transrodna egzistencija (i oslobođenje), u stvari, dotiče apsolutno svakog od nas.
I – Ja sam gej, kakve veze transrodnost ima sa mnom? AKA zašto ne može LGB bez T?
Manje-više od samog početka gej pokreta, trans ljudi su bili na tapeti kao navodna prepreka gej oslobođenju. Adolf Brand, “maskulinistički” gej aktivista iz perioda Vajmarske Nemačke je govorio kako su transseksualne osobe (ali i isfeminizirani gej muškarci), sa kojima su radili njegovi rivali u Institutu za seksualnu nauku, skretanje sa puta istinske (muške) homoseksualnosti, koja je usmerena ka onome što je muževno, dok odbacuje sve što je ženstveno. Umerene gej reformističke grupe iz 50-tih u SAD-u, poput Društva Matachine ili Ćerki Bilitis, su odbacivale svako rodno nekonformiranje sa idejom da bi tako heteroseksualno društvo “lakše” moglo da prihvati one gej osobe koje ne štrče previše. Čak i nakon Pobune u Stonewallu, u kojoj su važnu ulogu igrale trans žene/drag kraljice, su se mnogi delovi gej pokreta odmah pokušali distancirati od njih, te su debate o prisustvu trans osoba postojale već na nekim od prvih Pride marševa 70-tih.
Međutim, da li je išta od ovoga osnovano? Borbe za gej i za trans oslobođenje, kao i gej i trans prostori, kulture i pojedinke_ci, uprkos ovakvim gunđanjima, jesu od samog početka bili povezani – a sigurno postoji neki razlog za to. Kate Bornstein, kvir teoretičarka i spisateljica, je u svom čuvenom radu, Gender Outlaw, napisala:
“Razlog isključivanja iz dominantne kulture i homoseksualnosti i rodne nejasnoće ima manje veze, ja mislim, sa seksualnom orijentacijom nego što ima sa rodnom ulogom. Kada je gej muškarac napadnut na ulici, male su šanse da njegovi napadači razmišljaju o tome kako se taj gej muškarac jebe u dupe sa nekim. Nema puno veze sa zamišljanjem tog muškarca kako puši kurac. Ima mnogo više veze sa time što su videli tog muškarca kako krši pravila roda u ovoj kulturi. Prva zapovest za muškarce u ovoj kulturi jeste “Ne budi žena”. I odgovarajuća prva zapovest za žene u ovoj kulturi jeste “Ne budi muškarac.”1
Ovo će mnogima od vas verovatno zvučati smisleno. Neko je “pederčina” ukoliko nosi roze, priča visokim tonom glasa, ima ofarbanu kosu… ili je “lezbača” zato što oblači mušku odeću, zato što ima kratku kosu… To su načini na koji kvir ljudi prepoznaju jedni druge, ali su i načini na koji nas ostatak društva “prepoznaje” (bilo da smo mi zapravo gej ili ne). Moglo bi se zaista reći da je pitanje homofobije pitanje borbe protiv iskakanja iz rodnih normi. Čak i ako ni po čemu drugom, na kraju dana je i sam romantični/seksualni odnos sa osobom istog pola, u suštini oblik nekonformiranja binarnim rodnim kategorijama koje su nam dodeljene.
U tom smislu, u korenu svake homofobije se krije upravo transfobija – i ne postoji svet koji može da prihvati gej ljude (ili makar, sigurno ne ogromnu većinu onih gej ljudi koji su na ovaj ili onaj način “vidno” gej) – a da istovremeno odbacuje trans ljude. Uvek će se meriti da li je neko “previše” gej, a to merenje pravdati normalizovanošću transfobije. Stoga, svaka gej osoba ili gej grupa, ukoliko su svesni toga koji su to sistemi protiv kojih se zapravo bore i ko su ljudi koji su takođe pogođeni tim sistemima, će morati, na kraju dana, da se konfrontira i sa transfobijom naših društava.
II – Ja sam žena, zašto bi trebalo da mi bude stalo do trans osoba? AKA zar prava žena nisu suprotstavljena pravima trans ljudi?
Odgovor na ovo pitanje je povezan sa prethodnim. Kao što je već rečeno, samo postojanje transrodnih ljudi podriva temelje mizoginije i patrijarhata – ukoliko su rod (a samim time i propratne rodne uloge) odvojeni od biologije, mnoga opravdanja za mizogine strukture i stavove se urušavaju. Žene ne mogu biti po prirodi inferiorne, ukoliko je tvoj macho drugar iz teretane “rođen kao žena”; ili ukoliko je ona vrlo ženstvena šankerka iz obližnjeg kafića “rođena kao muškarac”.
Zato je desničarima antifeministima potrebno da napadaju transrodnost – jer, ukoliko mogu da odbace transrodnost kao nešto pogrešno, kao puku mentalnu bolest koja pogađa mali broj čudaka, ubeđujući sebe da “uvek mogu da vide” ako je neko trans – onda samim time biološka osnova roda i rodnih uloga ostaje netaknuta. Naravno, postoje i argumenti koji polaze iz religije, koji tvrde da su kategorije muškaraca i žena božanski predodređene, ali ovi argumenti sve manje piju vodu – pored toga što je opadajuć broj svetskog stanovništva religiozan, ovakve tvrdnje samo mogu još više da otuđe ljude koji su sekularni.
Zbog toga su argumenti iz “nauke”, “psihijatrije”, “biologije” – ali i argumenti iz “feminizma” – korisni u borbi protiv trans osoba. Oni joj daju nekakav legitimitet koji puka iracionalna mržnja ne poseduje u očima mnogih. Ali suština jeste u tome da je, ispod svih tih sofisticiranih reči, u pitanju ipak jedna iracionalna mržnja. Ideja da feminističkom pokretu može da šteti narušavanje temelja rodnog biologizma i čvrste podele na muškarce i žene kao nečeg apsolutnog je, suštinski, apsurdna. Feminizam se – u svim svojim varijacijama i različitim manifestacijama – u svojoj suštini uvek borio protiv uloga i ograničenja koje se nameću ženama (a neretko i muškarcima), na njihovu rodnu slobodu; na slobodu da budu autentične i oslobođene od spoljašnje kontrole i neosnovanih nameta; te da imaju pravo na sopstvenu telesnu autonomiju. Borba za trans prava je upravo još jedna manifestacija ove još duže i šire borbe – te su je stoga brojni feministički pokreti i prepoznali kao jedno važno feminističko pitanje.
III – Ja sam deo radničke klase, zašto bismo mi trošili vreme na ove nebitne stvari? AKA zašto se ne fokusiramo na probleme ljudi koji su ekonomski ugroženi?
Onim segmentima levice kojim rodna i “identitetska” pitanja nisu toliko bliska, ovakvi pravci argumentacije služne sličnu svrhu kao prethodno spomenuta argumentacija o transrodnosti i feminizmu. Ugrožena manjinska populacija biva hirurški odsečena od svojih prirodnih saveznika – da bi mogla biti prepuštena na milost i nemilost napadima desnice. Ovakva hirurška odsecanja se u istoriji nikada nisu zaustavila na samo jednoj grupi – obično kreću od najomraženijih manjina, pa prelaze preko drugih grupa, malo po malo, dolazeći do toga da solidarnost ne postoji u društvu i da radnička klasa ne može da se organizuje i suprotstavi siromaštvu i ekonomskom nasilju sa kojim je suočena.
U praksi su trans prava, u stvari, takođe i radnička prava. Trans osobe su u disproporcionalnoj meri siromašne, isključene sa tržišta rada ili diskriminisane na radnom mestu. Pitanja prava na adekvatno zaposlenje, na stanovanje, na bezbednost na radnom mestu, na zaštitu od mobinga (u ovom slučaju transfobičnog), seksualnog i drugog uznemiravanja na radnom mestu, te postojanja i primene zakona koji ta prava štite – to su sve pitanja relevantna za trans osobe, ali i za svakog drugog radnika_cu u društvu. Samim time, proširenje ovih prava može samo ići u korist radnicima_ama u celini. Štaviše, čak i kada su ostvarena prava usmerena na određene specifične manjinske grupe, njihovo ostvarenje – ako ništa drugo – dovodi do zauzimanja terena od strane zaposlenih i obespravljenih, a paralelnog povlačenja moći vlasnika; a neretko može i direktno dovesti do poboljšanja uslova za sve.
Kada su se sindikati u SAD-u izborili za pravo gej ljudi da odsustvuju sa posla da bi posećivali svoje (pravno nepriznate) partnere u bolnici, da idu na njihove sahrane, dele zdravstveno osiguranje i slična prava koja su već bila omogućena venčanim (heteroseksualnim) parovima, korisnici ovih prava su brojčano većinski bile heteroseksualne osobe u vanbračnim zajednicama.
Ne samo da je povreda jednog povreda svih, nego je i širenje slobode jednog širenje slobode za svakog.
IV – Ja se borim za demokratiju, zašto sada moramo da se “delimo” na to ko je trans i ko je transfobičan? AKA zar nije ovo sve skretanje pažnje sa trenutno najvažnije borbe protiv diktature?
Ukoliko gradimo široke, masovne frontove za borbu protiv diktature, važno je i da porazmislimo šta je uopšte diktatura, odnosno šta je demokratija. Mada je kod nas čest kliše da moraju “svi zajedno – i levi i desni, i gej i homofobi”, vredi se zapitati – zajedno za šta? Jer ukoliko je cilj demokratija i sloboda od represije, onda je isključivanje manjinskih prava iz pokreta kao “skretanja pažnje” protivno ovim ciljevima. Kao što je Rosa Luxemburg rekla – “Sloboda je uvek sloboda za onog ko misli drugačije”; ovo bi se moglo proširiti i na “Sloboda je uvek sloboda za onog ko jeste drugačiji”.
Ovo znači da je društvo bez represije, društvo demokratije, po svojoj definiciji društvo bez institucionalne transfobije. Pokret za demokratiju, ukoliko zaista to jeste, mora da usvoji borbu protiv transfobije kao svoju, pa makar se i svaka svakcata osoba u njemu protivila transrodnosti kao takvoj. Slično kao i u prethodnom odgovoru, ukidanje sloboda javnog okupljanja, govora ili zaposlenja za neke se retko kada završava samo na tim nekima. Nedemokratske zemlje poput Rusije i Mađarske su svoje represivne politike prvo “isprobavale” na trans i drugim kvir ljudima, znajući da ta tema nije dovoljno “popularna” da bi se ljudi bunili. Postepeno su ti sistemi represije prešli na sve druge – dovodeći do toga da je u Rusiji danas nemoguće organizovati protest povodom bilo čega, a ne samo LGBT+ prava.
Sa druge strane, kao što smo imali priliku da svedočimo u nekim zemljama obuhvaćenim Arapskim prolećem 2011, prihvatanje konzervativnih i diskriminatornih stavova kao legitminih elemenata u borbi za demokratiju, može da dovede do uspona novih autokrata iz samog pokreta, kao što se u neku ruku dogodilo sa islamističkim grupama u Siriji ili Islamskim bratstvom u Egiptu.
Naposletku, trans ljudi su mahom bili aktivni učesnici_e pokreta za demokratiju u Srbji prethodnih godina, te reći da naša prava ipak nisu nešto čime treba da se bavimo (ili, štaviše, da je transfobija nešto što moramo da progutamo) može dovesti do pasivizacije ili isključivanja mnogih osoba koje inače imaju puno toga da doprinesu svojim znanjem, aktivnošću i željom za promene.
V – Ja sam osoba sa invaliditetom, penzioner_ka, hronični bolesnik – zbog čega trans ljudi kojima ništa ne fali treba da imaju pristup lekarima dok ja nemam? AKA zašto ne lečimo prvo ljude koji zapravo imaju zdravstvene probleme?
Ja mislim da bi mnoge trans osobe imale i određenu dozu empatije prema ovakvim tvrdnjama. Mi bismo sami najradije da izbegnemo beskrajne odlaske kod doktora, ogromna čekanja u redu i traćenja vremena svih prisutnih. Ali upravo je transfobija ono što nas sprečava da rasteretimo ove resurse u medicinskom sistemu tako da oni budu slobodni za ljude kojima su potrebni: time što nas medicinski model tranzicije primorava da konstantno idemo kod doktora da bismo “dokazivali” našu transrodnost, on bez potrebe stvara gužve i duge liste čekanja. Ukoliko bi proces medicinske tranzicije bio pojednostvaljen i zasnovan na principima rodnog samoodređenja, mnogo manje vremena bismo provodili kod doktora, suštinski odlazeći samo na povremene endokrinološke kontrole po potrebi, kao i na operacije (koje se, u idealnom slučaju, obavljaju jednom u životu osobe)
Ipak, čak i kako stvari sada stoje, upitno je da na trans osobe odlazi zaista toliko mnogo medicinskih resursa. U čitavoj zemlji postoji jedna psihijatrica, jedna psihološkinja, jedna endokrinološkinja i jedan hirurg koji su zaduženi za medicinsku tranziciju – sa tim da su pozicije psihijatrice i psihološkinje trenutno upražnjene. Štaviše, uopšte nije retko da trans osobe moraju da odlaze privatno kod lekara da bi izbegle ogromne liste čekanja, te ove troškove plaćaju iz svog džepa. Čak i ukoliko odete kod državnih lekara, ipak ćete morati da plaćate punu cenu hormona (koji, uzgred, zvanično uopšte nisu dostupni u zemlji te moraju da se kupuju “na crno” – iako su vam prepisani) ukoliko ste trans žena, kao i velik deo troška operacije ukoliko se za to odlučite. A ukoliko mi zaista jesmo toliko mala manjina društva – a još je manji onaj deo nas koji se odluči na medicinsku tranziciju – pokrivanje ovih troškova suštinski neće društvo koštati mnogo.
Bez obzira, iza svega ovoga leže dva mnogo dublja pitanja. Prvo jeste – zbog čega je zdravstvo uopšte resurs koji je “ograničen”? Zašto ono nije besplatno i adekvatno dostupno svima? To je borba koja je zajednička svima nama, ali je i specifično relevantna za transrodne osobe. Drugo pitanje je pitanje telesne autonomije i medicinske patronizacije korisnika_ca medicinskih usluga. Vrlo je često iskustvo ljudi (a pogotovo žena, starijih ljudi, osoba sa invaliditetom, trans osoba, ali i drugih grupa u društvu) da im kod doktora nisu adekvatno objašnjene dijagnoze koje im se daju, terapije koje im se prepisuju, te im se ne dozvoljava autonomija u odlučivanju oko toga šta će se desiti sa njihovim telom. Ovo dovodi do pogrešnih dijagnoza, do tretmana koji imaju neželjene posledice, ali i do prostog osećaja nemoći, zbunjenosti i poniženja. Borba za rodno samoodređenje koju vodi pokret za transrodno oslobođenje zadire u srž ovakvog modela medicinskih praksi – nudeći umesto toga viziju društva u kome postoji informisani pristanak na medicinske usluge, gde je svako od nas autonomna ličnost koja ima kontrolu nad svojim telom i može da donosi odluke u vezi sa njim.2 A to je nešto što može imati samo pozitivne posledice po osobe sa invaliditetom, starije ljude, žene i sve druge osobe koje su se ikad osećale nesaslušano pri odlasku kod doktora.
Zaključak
Suština svih ovih argumenata jeste upravo ono što je već nagovešteno – da sloboda za jedne znači sloboda za sve. Naše borbe, naši životi, slobode i ljubavi su isprepleteni i ne mogu se tako lako odvojiti. Ne možemo živeti u društvu, očekujući da ono brine o nama, našim željama, slobodama i potrebama, bez da ono to isto pruži i drugima – a to uključuje i trans ljude. Zato moramo zajednički raditi na izgradnji društva koje će zaista brinuti o nama – koje će bez diskriminacije omogućavati pravo na rad, na slobodu okupljanja, govora i izražavanja, pravo na stanovanje, na adekvatnu i informisanu medicinsku negu, na telesnu autonomiju, slobodu od rodnih stega i nasilja. Na tome možemo početi da radimo već danas.
Gender Outlaw – str. 104 ↩︎
Treba možda ovde napomenuti da, kada govorimo o informisanom pristanku i telesnoj autonomiji u zdravstvu, treba biti pažljiv da ne zađemo u diskurse kakvi su se masovno proširili tokom korona virusa. Mada su stvari poput npr. vakcina ili lekova nešto u vezi čega trebamo biti informisani i svesni svih mogućih posledica, ipak kada su u pitanju mere sprečavanja širenja zaraznih bolesti, to nije nešto što se tiče samo nas – naše odluke da u ovim merama ne učestvujemo narušavaju tuđu telesnu autonomiju i sprečavaju ih da vode zdrav i autonoman život. Kada su u pitanju tretmani koji nisu u potpunosti testirani i za koje nisu poznate sve moguće posledice, možda je i moguće imati produktivan razgovor oko toga kako njihovoj primeni treba pristupiti – iako su šanse gotovo zanemarljive da će moguće neželjene posledice tretmana biti gore od neželjenih posledica nelečenja. Ali kada su u pitanju već poznate i univerzalno primenjivane vakcine, skretanje u skepsu je manje-više u potpunosti neopravdano i štetno. U svakom slučaju, kada su u pitanju medicinske odluke (bilo individualne bilo političke) treba uvek biti pre svega na strani empatije i solidarnosti, pre nego apsolutnog individualizma. ↩︎